Restoran se zove Mala Galovica i ima tamo taj jedan čovek, Svemir se zove. Ražanj je nešto što on ume i čime se bavi 30+ godina. Svemir je senior i da se kojim slučajem bavi programiranjem – zaposlili bismo ga danas. Zato što kida svoj posao, zato što uživa u svom poslu, unapređuje ga i stalo mu je i zato što poštuje druge ljude!

Upoznali smo ga na Modnoj reviji, organizovao nam je ketering i nekako smo se lako povezali s njim, nekako je jedan od nas. Svemir nije developer, ali je Matori.

Svemir peče prase, on nije programer. Ali jeste.

Ja imam neku svoju priču. Ja ujutru odem u kafanu na okretnici tu, popijem Vinjačić s mojom devojčicom, tap, nazad, konobar dođe u pola devet, zalijem cveće i travu, on donese prase, ja to stavim na ražanj.

Znači – preko 15 kila ja ne priznam ražanj. Jagnje isto. Do petnaest kila je jagnje, sve preko toga… Za mene to nije jagnje. Trideset pet godina sam ja u tom poslu, ima tu neka kafana, oni mene mole da dođem kod njih, ma neću. Obećao sam ovim ljudima ovde da ću da radim, da će da bude dobro, kvalitet. Ko god dođe ovde, on se vrati, dođe opet. To je poenta rada. Kad si ti danas došao na pečenje, jeo i onda sutra kažeš – idem ja opet tamo – to je to. Nema drugo. Eto, trideset pet godina.

Moj život je u kafani. Ražanj, sač, sve, ali zna se šta je sač. Ne može u rernu, pa nije to sač, ne možeš ti mene prevariti. Ja sam zanat ispekao na roštilju. I uvek ima bolji od mene. Uvek ima bolji. Od stare garde, nas što znamo kako se ovaj posao radi, u Beogradu nas ima možda dvadeset. Možda. Neće mladi da uče to da rade…

U IT-u, u ovoj našoj industriji, klinci su kao iskusni čim počnu nešto da rade, a vi trideset pet godina radite to nešto u čemu ste dobri i opet mislite da ima mesta da budete bolji?

Opet kažem, sigurno ima boljih od mene. Vinjak za mene, za njega je rakija. E tako, hvala. Aj živeli. Šta smo pričali? A da… Ja ceo život radim ovo, a moj kraj života će biti u selu – da čuvam životinje. To sam naumio sebi, ja zemlju nisam prodao, hoću da napravim kuću i da se posvetim životinjama. Da malo uživam.

Nije ovo težak posao, ako voliš i dobro je plaćen. Hranim se ovde u restoranu, sve je lepo. Imam dvoje dece, imam i dva braka, nije to bitno (smeh). Pa dobro, to nam je u familiji da se ženimo po dva-tri puta (smeh). Tako da sve ovo što radim, meni je to dosta zanimljivo, drži mi pažnju.

Pričali ste nam onda kad ste bili kod nas o toj nekoj soli i kako uvek koristite istu. Sa Paga, je l’ da? Zašto?

Pa ta je so najbolja, nema u svetu ko je može zameniti. Sir isto. Zato što ovca pase slanu travu. So je uopšte vrlo bitna stavka.

Ovi neki naši su hteli da polivaju prase pivom, a vi ste rekli da to ne može.

Uf, pa ja to ne bih dozvolio nikome. Pa… Ne može to, ne. Ja to ne dam. Ljudi misle kao od piva bude sve onako hrskavije. To nije tačno! Pa ja sam vam pekao to prase i nisam polivao pivom i je l’ bilo hrskavo? Pa eto. To su samo priče.

Lagana vatra je ključ, kakvo pivo, pivo je da se pije. Lagana vatra kaže da će prase da bude hrskavo. Mora dugo da se peče, nema na brzinu. Džabe so, džabe sve ako zbrzaš i svako prase je dobro. Onaj što peče može da bude ovakav i onakav. Prase mora da bude sveže, to je isto važno.

I svi to tako, nema veze da li ovde ili u Americi ili u Australiji. Ja imam tog prijatelja, on isto tako. U Australiji. Tamo to sve mora da se prijavi, ne sme da loži vatru, ali znanje je isto.

Rekli ste nam da je vetar isto važan.

Pa da, važno je da ga nema, zato je pečenjara zatvorena sa svih strana. Četiri džaka ćumura sam potrošio kod vas, a da sam ga pekao ovde – verovatno ne više od dva. Moraš da zaštitiš. A s druge strane… Pa lepše je kad se spremi napolju.

Kako izgurate kad dođe mnogo ljudi, kad bude gužva ovde?

Ma izguram, imam ja sistem i kvalitet uvek bude isti, to mora. Imam ovamo mesta za dva i imam ovamo još dva i sve ja to pazim. Pa dodajem. Procenim. Kvalitet mora da bude dobar jer taj čovek što je došao mora da dođe opet i mora da zove prijatelje da dođu sa njim i ako ne bude tako, nešto smo pogrešili.

Je l’ se desi da ne ide baš sve kako ste zamislili?

Uf, ima toga uvek, pa to je normalno. Nema stresa, gost je najvažniji. Pa i ja kad dođem u kafanu, kad sam gost, konobar mora da brine o meni, mora da me usluži. Gost i kad je pijan, on je u pravu. To je moje pravilo, ja sam odrastao u kafani. Ako treba i kući da ga odvezem, pa ću ja nazad peške i onda on dođe sutra opet, vrati se, bude zahvalan.

Evo sad i ovo cveće, sledeće godine će da bude još lepše i imam tu jedan kamen u ovoj fontani što volim, to sam ja doneo. Šuplji neki kamen iz Dalmacije, to sam ja ugradio. Ja volim svoj posao i promenio sam mnogo kafana, ali ovde… Ovo je lepo mesto. Nije do para, nego vidiš sve ovo ovde – tamo su neke kokoške, ovo cveće, fontana, bašta, mene sve to interesuje.

Neću da ubrzam život, hoću ovo. Stabilnost. Neću stres. Pa ja telefon imam godinama i imam 1000 nepročitanih poruka. Zovi me ako ti trebam, sad da se ja nešto tu… Poruke, nemam vremena, pa neću to. Beton me isto ne interesuje, centar grada. Šta će mi to? Pa ja siđem do reke, ponesem dva piva, zabacim. Ako ugrize – super, a ako ne, pa ja sam opet popio dva piva i vidimo se sutra opet (smeh).

Vi niste vlasnik, je l’ tako, nego vi biste to tako i onda im kažete i oni kažu – može, Svemire?

Nema tu može, ja kad kažem, to tako bude (smeh). Vidiš ovog bandita? Pa taj mačak dođe, spava tu pored mene, neće da ode. Napravio sam sebi sve ovde i baš uživam. Imam sina i imam ćerku, ja živim za njih, ali gledam da im ne smetam. Ceo dan sam ovde, ustanem u pet i onda se vrtim, radim, sve polako. Uživam. Da, da vam kažem, onaj grejač što ste doneli onda, onu posudu što greje? Nije to dobro, ne sme meso u to jer omekša, ne bude hrskavo. Dobro, vi ste to pojeli odmah (smeh). Prasetina se ne greje, bolje jesti hladnu. Al’ dobro…

Mitre, smem li ja piti još? Ajde donesi još jedan isti ovakav (smeh). Eto, sve u svemu… Aj dođite da radite kod nas, ponesite taj vaš internet, mi ćemo da vam spremimo ručak. Šta? Je l’ smo se dogovorili? E tako (smeh).